Novi Sad nije baš toliko veliki grad da do novinara ne procure neke ključne informacije iz istrage u slučaju „Nadstrešnica“. Tako, recimo, znamo da njome ne rukovode nadležna lica i organi, već partijski specijalci poslani iz Beograda, koji su i policajci i tužioci, kasnije će verovatno biti i sudije. Njihov cilj nije da se otkriju i kazne pravi krivci, nego da se proces vodi tako da režimu nanese što manju štetu, te da se ne razotkrije koruptivna dimenzija slučaja. Videćemo kako će režimski mediji spinovati zvučna hapšenja. Za sada deluje da su pomalo zbunjeni. Vele da su za hapšenje krivi „žuti“ tužioci i policajci. Pod „žutim“ se podrazumevaju predstavnici bivše vlasti, pre svega članovi Demokratske stranke. Vlast se već 12 i po godina vadi na njih, oni su za sve što ne valja krivi. I još uvek potajno vladaju, vele. Možda nije adekvatno poređenje, ali je sistem isti: i Hitler je tvrdio da Jevreji potajno vladaju Nemačkom sve do kraja Drugog svetskog rata.

„Dnevnik je nastao iz ovdašnje perspektive nemoći da se uistinu pomogne stradalnicima i braniteljima Ukrajine”, objašnjava autor djela ponukanog vijestima o šokantnim masakrima u Buči, Kramatorsku, opsadi Harkova i potpunom uništenju Mariupolja, ali i neposrednim iskustvima spontane pomoći i prihvaćanju izbjeglica u Istri. Ratni događaji kod Popovića su izazvali duboku emotivnu reakciju koja je posebno izražena kroz njegove susrete s ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj. Zajedno sa suprugom u vlastiti dom primili su dvije izbjegličke obitelji, a iskustvo koje opisuje kroz svakodnevne i intimne situacije, postalo je sastavni dio dnevnika. Njegovi gosti iz Ukrajine, kojima su pomogli kroz teškoće prilagodbe, postali su simboli otpora i patnje koji prožimaju Popovićevu priču. Kritike koje su pratile objavljivanje "Ukrajinskog dnevnika" ističu njegovu posebnost i vrijednost, naglašavajući osobnu i angažiranu perspektivu.

Više različitih studija u posljednjih pet godina, poput one koju su izveli istraživači Američkog nacionalnog instituta za rak, potvrđuje trend na koji upozoravaju gastroenterolozi u raznim dijelovima svijeta – značajan porast kolorektalnog karcinoma, odnosno raka debelog i završnog crijeva među mlađim ljudima. Bolest koja je još do prije desetak godina u javnosti vezivana uz stariju životnu dob sada se sve više pojavljuje kod ljudi srednje i mlađe dobi. Prema gore navedenom istraživanju koje je obuhvatilo podatke iz zdravstvenih registara između 1980. i 2016. godine povećana incidencija rektalnog karcinoma vidljiva je kod ljudi mlađih od pedeset godina, posebice u dobnoj skupini od 30 do 39 godina, a sve je više pacijenata mlađih od 50 godina i s karcinomima debelog i tankog crijeva. Procjene, ovisno o istraživanju govore o povećanju od 2,8 do čak 36,5 posto u nekoliko posljednjih desetljeća, a trend je zamjetljiviji u razvijenim zemljama.

Tvoji liječnici nemoćno šire ruke i shvatiš da ćeš morati sam. Okrenuti nebo i zemlju. No, tek tada, kada zagrebeš u taj dobro uhodani sustav javne nabave u kojem se sve točno zna, preko koga sve ide i kako, pokušaš naći druge riječi, ali ne ide. Samo bešćutnost je ta riječ. Bešćutnost koju nije briga što djeca umiru ili se ruše svaki dan od epileptičkih napada. Ako vi znate drugu riječ javite mi. Ja nažalost ne znam. Kada shvatiš kako ide igra ostaneš šokiran. I koliko je to sve uhodano, u kako su pošteni liječnici nemoćni pred tim monstrumima. Pošteni, časni, odgovorni i plemeniti. Moji doktori koji su mi objasnili da za taj konkretni aparat moram zaobići taj monstruozni sustav. Sustav u kojem glavni i oni koji potpisuju imaju „zub“. Isprva ne shvaćaš, a onda kada shvatiš prođe te jeza. Ti glavni i odgovorni, ti koji potpisuju, doslovno se igraju ljudskim životima, jer nisu to ni bageri ni miješalice za beton.