Milana Levara, branitelja Gospića koji je na današnji dan prije 25 godina ubijen u atentatu, i Krunoslava Fehira, branitelja Osijeka koji u pritvoru u Srbiji čeka suđenje za ratne zločine u Osijeku, povezuju upadljive sličnosti: obojica su razotkrili ubojstva srpskih civila koja su počinili ili zapovjedili njihovi suborci i nadređeni, i obojicu je Hrvatska prepustila sudbini – Levara fatalnoj, u atentatu, a Fehira pravosudnoj, u Srbiji. Tog kolovoza 2000. godine gospićki automehaničar Milan Levar, koji je u ratu sudjelovao u obrani Gospića s desetogodišnjim sinom Leonom krenuo je popravljati njihov stari Fiat pored kuće. Podignuo je kotač koji je ležao pored automobila, i tada ga je na mjestu usmrtila podmetnuta mina iznenađenja. Mediji su kasnije prenijeli da je sina koju sekundu ranije poslao po kliješta, pa je dijete tako preživjelo. Danas će, 25 godina kasnije, u Gospiću biti održana komemoracija. Nitko iz vlade tamo neće govoriti. Nitko ni u ime branitelja.

Priča je klasična i već svima dobro poznata, odvijala se ona u Solinu, Korčuli ili Benkovcu. Čim se sazna da postoje ljudi koji ne slušaju Thompsona i koji žele organizirati, šta ja znam, koncert Bajage, neki mirotvorni kulturni festival ili kakvo drugo okupljanje kojem u prvom planu nije domovina, crkva ili obilježavanje datuma rata, eto ti nediljka i njihove družine iz kluba kritičara u kulturi. Stavimo sad na stranu što je poželjno, a što nije. Pustimo za ovu priliku tričarije kao što su Ustav, zakone i ideje slobodnog i demokratskog društva, zanemarimo čak i to da su nam cenzori postali nediljci i slični, koji po danu slušaju Thompsona, a po noći kćeri koje pjevaju „Lepi grome moj“, ali ono što ne možemo i ne smijemo smetnuti s uma, ma kako oguglali na popularne „zabranitelje“, jest činjenica da nam ti ljudi svojim zabranama uporno nameću ono što bi mi trebali slušati i gledati, kako razmišljati i, da skratimo – kako bismo morali živjeti.

Novi interkulturalni podcast „Preko swake granice“, valja primijetiti odmah na početku, unosi prijeko potrebnu svježinu u domaći medijski prostor. Njegovi autori, osobe s migrantskim iskustvom, iz raznih dijelova svijeta, koje danas žive i djeluju u Hrvatskoj, donose osobne priče koje su dosad bile skrivene iza zatvorenih vrata radionica i aktivističkih skupova. Marginalizirane perspektive tako dopiru do mainstreama, a onima koji su prečesto nevidljivi i nečujni - daje se glas. Emisije su dostupne na svim podcast platformama, kao i na društvenim mrežama. Emisije uređuje i vodi četvero autora iz različitih kulturnih sredina koji danas oblikuju urbani identitet Zagreba - Abdoulie Jobe, Nawar Ghanim Murad, Valeriia Movenko i Semih Adıgüzel. Autori podcasta s Lupigom podijelili su svoja iskustva života u Hrvatskoj, te govorili o tome kako su prihvaćeni od strane domaćeg stanovništva i čemu se najviše raduju govoriti u podcastu.

Kada je čuveni Marshall McLuhan, teoretičar masovnih medija, uobličio svoju nadaleko poznatu tezu „medij je poruka“, nije ni mogao naslutiti do kojih će razmera inspirisati filmsko i životno delo Davida Cronenberga. Realizujući do kraja prostetičku metaforu impliciranu u pretpostavci da su mediji po nečemu inicijatori novih stvarnosti i da, stoga, mogu postati taktilni produžeci i suplementi nove utopije telesnosti, David Cronenberg je kreirao svoje svetove post-humanih, hibridnih zajednica, subkultura nastalih iz ovih potentnih ukrštaja. Često zato, parole koje pojedini likovi izgovaraju u njegovim filmovima, zvuče kao politička propaganda, utopijska mantra, poziv na tehno-revoluciju telesnih hibrida: „Long live the new flesh!“ („Videodrome“, 1983.) ili „Surgery is the new sex!“ („Crimes of the Future“, 2022.). Kako se sama tehnologija transformisala kroz decenije, tako su se prilagođavali i Cronenbergovi načini njenog prisvajanja.